ALBERT CAMUS

STRANAC

Ovo književno djelo se ujedno smatra i njegovim najpoznatijim. U njemu prati glavni lik gospodina Meursaulta kako iz niza okolnosti završi u zatvoru te je na kraju osuđen na smrtnu kaznu. Ono što odvaja radnju ovog romana od ostalih je što nema puno opisanih događaja, već se kroz roman sve više opisuje i otkriva unutarnje stanje glavnog lika. Kroz ovaj roman Camus je opisao svoje stajalište o svijetu i opisao je kako apsurdni čovjek promatra svijet u kojemu se osjeća kao stranac. Prvi odlomak ovog romana smatra se jednim od najpoznatijih u cijeloj povijesti svjetske književnosti:

​

"Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: 'Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem.' Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer." [2] [5]

KUGA

Ovaj roman je kronika koja opisuje fiktivnu epidemiju kuge što je 40-ih godina 20. stoljeća zahvatila alžirski grad Oran. Pisan je u trećem licu iako ga zapravo piše jedan od sudionika zbivanja, doktor Bernard Rieux, pri čemu se koristi i bilješkama drugog važnog lika, Jeana Tarroua. Od početka epidemije i invazije štakora pa do njezinog povlačenja, opisane su sudbine ljudi koji se pokušavaju nositi sa sveprisutnom bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Djelo se često tumači i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj okupaciji. Kuga je pisana sedam godina. Za potrebe pisanja Camus je proučavao medicinske priručnike i razna književna djela u kojima je bolest opisana. Glavnu temu romana čine filozofska pitanja o apsurdnosti života, smrti, patnji, ljubavi i solidarnosti. Djelo je vrlo složeno i pisano na tradicionalan način za razliku od Stranca. [3]

MIT O SIZIFU

Za razliku od druga dva djela koja sam naveo, Mit o Sizifu nije roman već je zbirka filozofskih eseja. Ti filozofski eseji objašnjavaju apsurdizam kao novi filozofski pogled na svijet i smisao života. Camus tvrdi da je čovjek prisiljen da prihvati apsurdnost svijeta i njegovih ljudi jer je tu apsurdnost, u konačnici, nemoguće izbjeći. Ako čovjek ne odluči prihvatiti apsurdnost svijeta i svjetskih ponavljajućih aktivnosti, čovjek može izlaz pronaći ili u duhovnosti ili u samoubojstvu. Jer Camus nije vjerovao u Boga, on ne smatra da je spiritizam dobar odgovor, a samoubojstvo smatra najvećim filozofskim problemom današnjice. Zadnje poglavlje ove zbirke priča o Camusovom tumačenju mita o Sizifu. Naime, Camus kaže da Sizifova kazna tumači ljudski naizgled beznačajan život, ali prikazuje Sizifa kao sretnog u tom apsurdu - takvi bismo i mi trebali biti te si sami stvoriti i tumačiti smisao života. [4]